Bez Sjene - Zoran Novak (books for 20 year olds .TXT) 📗

Rekao bih da svaka pjesma ima neku pricu. Volim pjesme koje iza sebe kriju pricu. Tako niti ova moja pjesma nije izuzetak. Naime, to je prva, i za sada jedina pjesma koju sam napisao po "narudzbi". Bio je to dan kada smo se svi, napokon, uspjeli pronaci i dogovoriti "odlazak u zivot" kao ekipa. Bilo nas je desetak i bila su potrebna tri stola da svatko pronade svoje mjesto. Uz mene je sjedio Emil, inace u to vrijeme moj susjed i vrlo dobar prijatelj.

Uzmite subotu uvecer, skupite desetak mladih ljudi, pa nije niti cudo da cete za stolom dobiti eksploziju smijeha, razgovora i dovikivanja. A uza sve to, imao sam osjecaj, kako iz mog Emila zraci neka tuga i potistenost. Ja sam inace u drustvu bio poznat kao piskaralo. Nikada u mojim dzepovima nije uzmanjkalo koje kakvih papirica pogodnih za pisanje, ili ne daj boze dobre olovke.

-Mozes li sad odmah, ovog trena, napisati pjesmu?! - pitanjem je Emil prekinuo tisinu izmedu nas. Pokusao sam mu, kroz sve vecu graju za stolom objasniti da se to moze dogoditi, i da do kraja veceri moze nastati pjesma. Ali, isto tako, i ne mora. Pjesmi je potrebna dusa.

-Mozes li napisati pjesmu, a ja da ti kazem naslov?! - nije se predavao i bio je uporan. Cinilo mi se to upravo poput pisanja pjesme po narudzbi, i moja prva reakcija na njegovo pitanje bio je osmijeh koji mi se sirio licem. Vidjevsi da je moj prijatelj i nadalje ostao smrtno ozbiljan osmijeh mi je sve vise blijedio na licu, ali se zato u meni budio onaj maleni vrazicak koji je obozavao izazove. Zasto da ne?!

Emil je izgovorio naslov, i u nepunih nekoliko minuta nastala je pjesma...


zivim zivotom ranjene ptice.
U tami dubokoj osjecaje krijem,
iza maske svoje pravo lice.
Uzese mi vjetar ispod zlatnih krila,
tebe drugom dadose, moja mila.
zivim zivotom ranjenog stvora.
Ljudi me tjese, govorec' mi da
netko i to mora.
Iz ociju mi ukradose oblake bijele
i daleke planine.
Dusa ranjena vristi, ne zna kamo
da se vine.
zivim zivotom ranjenog bica.
Dobro znana to je prica,
volis, al' uvijek pogresno.
Kazu, zivot je to.

... Puno, puno kasnije saznao sam od kuda bas takav naslov. Tu su vecer sa nama za stolom sjedile i Emilova tadasnja, ali i bivsa djevojka. Mora biti da se osjecao kao pod unakrsnom vatrom. A kako je na kraju ispala ta pjesma po narudzbi ostavljam vama da ocijenite.

Plasim se mraka,
sto noc ga donosi.
Tudih se ruku plasim
u tvojoj kosi.
Plasim se postara,
i pisma sto nosi.
I kisni me dani plase.
Nakon neprospavane noci,
na stolu prazne flase.
Plasim se i zore rane,
svjetlost njena otkrit ce ti
sve moje mane.
Plase me sa gramofona
neki sentimentalni zvuci.
Plasim se, jer tvoje ruke
nema vise u mojoj ruci.
Plasim se tuge u pogledu tvom,
i suza u oku plavom, zalosnom.
I kraja se pjesme ove plasim,
njegove rijeci odisu rastankom nasim.
A toga se jako plasim...

Tako je pisac Adrijan Kezele dao naslov jednom svome romanu. Romanu izmedu cijih sam korica pronasao jednu tuznu, ali nadasve ljudski toplu pricu. Roman koji sam procitao s odusevljenjem i suzama u ocima. Ja sada "kradem" taj naslov da bih vam ispricao pricu o jednom, upravo takvom, andelu kojega sam, na moju srecu, imao prilike dobro poznavati u svome zivotu.

A gdje su ti andeli?! I tko su ustvari andeli pod maskom?! Oni su svuda oko nas. Ponekad i prodemo mimo njih, a da ih i ne primijetimo. Ponekad ubrzamo korak s nelagodom odvracajuci pogled, i istodobno hvaleci svoju sretnu zvijezdu sto to nismo mi. A i ne znamo koliko u tom trenu puno gubimo. To su ljudi… ne, to su stvarno andeli sa velikom dobrotom u srcu. Potreban je tek djelic nase paznje, pa da u njihovim ocima otkrijemo jedan srecom okupani osmijeh.

Zvao se Nikola. Ili kako su ga malobrojni zvali od milja: Nikica. Odrasli smo skupa. Neko smo, duze vrijeme, i zivjeli u istoj zgradi. Njegova je zivotna prica, bas poput moje, zapocela po samom rodenju. Kao i sva djeca kada se rode, i Nikica je dobio zuticu. Samo sto je to kod njega bilo teze, i opasnije po zivot. Da bi prezivio jedini je izlaz bio da mu se zamjeni cjelokupna krv iz organizma. Nikica je bio prvijenac i jedino dijete svojih roditelja. Nadajuci se najboljemu roditelji su pristali na sugestiju lijecnika. I nitko ne zna sto se to dogodilo. Organizam je jednostavno odbacio novu krv. I Nikica vise nikada nije mogao pricati. Nije mogao hodati, niti su mu se kosti pravilno razvijale. Kada sam ja sa svojima doselio u zgradu Nikola je bio koju godinu stariji od mene. Ali to nije smetalo, i ubrzo smo se, nekako prirodno otkrili i prepoznali, i zapoceli nase druzenje. Dan bi zapocinjao mojom trkom uz stepenice sa dvije jos vruce kifle u rukama. Teta Smilja, Nikicina mati, brzo bi Nikicu posjela za stol u njegovu sjedalicu, i donosila bi nam salice toploga mlijeka. Nikada se Nikica nije zalio na moje nespretne, djecje pokusaje da ga nahranim. Nikada mu nije smetalo kada bi po koja kap mlijeka zavrsila niz njegovu bradu. Ti su nasi dorucci uvijek bili prepuni smijeha. Najvise bi volio kada mu citam stripove. Svojim slabasnim rukama obgrlio bi moja ramena prislanjajuci svoju glavu blize meni. Ja bi mu citao, i svako malo ubacivao i nesto veselo sto i nije pisalo u tim oblacicima. To bi ga uvijek tjeralo na veseli, zarazni smijeh, tako da smo se obojica previjali od smijeha, a svatko bi malo netko od starijih provirivao u sobu da vidi o cemu se radi. Kada bi polazio kuci pruzio bi mi ruku. Za tako slabe kosti imao je jak stisak. Na trenutak bi mi se zagledao u oci svojim dubokim i pametnim ocima, a onda me privukao u zagrljaj ostavljajuci na mome licu jedan veliki, vlazni poljubac. I upravo je taj poljubac bio meni nesto najdragocjenije .
Sjecam se, jednom sam prilikom sa sobom poveo i nekolicinu djecaka. Taj dan sam odbio s njima ici do parka. Nije im bilo jasno radi cega, pa sam ih poveo da upoznaju Nikolu. Toliko se obradovao drustvu da je od uzbudenja zaboravio disati. Morao sam smirivati njegovo uzbudenje i nekontrolirane grceve koji su se radi toga javljali. A ostala djeca su samo nijemo stajala na vratima sobe, cak se i ne usudujuci uci. Njihovi pogledi i dobacene rijeci po prvi su me puta u zivotu natjerali da se crvenim radi drugih. Tada sam otkrio da mozemo gledati isti prizor, ali ne mora biti da cemo ga jednako i vidjeti. A moj Nikica je sve to primio mirno. Nikada vise nisam dovodio nikoga. Nas dvojica smo imali jedan drugoga. Ma, koliko god bio dobar s rijecima, ja ne znam opisati taj jedan poseban osjecaj koji je on unosio u moju dusu. Kojim god to rijecima pokusao, sve one izgledaju tako blijede, tako bezizrazajne.

Nakon oceve smrti, on se sa majkom preselio u veci stan. To je bio stan u prizemlju, jer kada se Nikola rodio vec su tada njegovi roditelji bili u godinama, a on je rastao i bilo ga je sve teze nositi po stepenicama. Taj stan je bio i u drugom dijelu grada. Nasi su se susreti, tako, vremenom sve vise prorjedivali. Pamtim kada smo se sreli posljednji puta. Docekao me je u krevetu. Vidjevsi moje lice na vratima veselo je poceo gestikulirati i teskom mukom izgovarati po koju rijec. Nista se medu nama nije promijenilo. Pricao sam mu sve sto se sa mnom desavalo u medu vremenu. Znao je on vrlo dobro da sam ti u tamo malo «zasolio» pricu, ali smo se barem veselo nasmijali. Onako kako smo mi znali.
Trazio je od mene da mu dodam jedan podeblji katalog sto je lezao na stolicu. Pozvao me je da sjednem do njega na krevet. Hitro je prstima izmedu listova pronasao upravo ono mjesto koje je trazio. Kako bi mnogi od nas razgledavali auto-moto casopise diveci se novim linijama automobila, moj je Nikica tko zna kojim putovima, iz Njemacke dobio katalog s novim invalidskim kolicima. Sa velikim osmijehom na licu, i ne malim ponosom u glasu pokazivao mi je sliku nekakvih sportskih invalidskih kolica. Ta su cak imala i zastitu od kise. Govorio je da ce si kupiti upravo takva. Ova njegova, koja je imao, kao da je dizajnirao sam doktor Frankenstajn. Imala su veliki naslon za koji je on, kada je sjedio u njima, morao biti vezan na cetiri mjesta, jer mu je tijelo bilo toliko slabo, i bez te pomoci nije mogao sjediti.

- Znas, kada ih kupim – govorio mi je tad – krenuti cemo u zivot i naci si djevojke.
- Da ne bi. – prihvatio sam igru. Ti da se vozikas, a ja da jurim za tobom… ne dolazi u obzir.
- Ako se umoris, ja cu te voziti. Idemo si naci djevojke.

Tada sam ga vidio po posljednji put. Nedugo zatim, teta Smilja je jedne noci usnula bez povratka. Nikica je ostao sam na svijetu. I dan danas, kada se prisjetim svega, ne mogu si pomoci, a da ne osjetim gorcinu u sebi. Nikica je bio covjek sa svojim snovima, nadanjima, sa svojim zeljama i uspomenama. Ali sada, kada je ostao sam, kada je postao "nevolja" socijalnim radnicima, on je za njih bio samo jos jedan broj vise. Drzeci se krutog slova zakona jesu oni njemu isplacivali mjesecna primanja, ali nitko od njih nikada nije dosao do njega. Nitko ga nije pogledao u oci, razgovarao s njim. Nitko se nije potrudio da iza jednog broja pokusa ponovo otkriti dusu covjeka. Da bi jednostavno, "jednim udarcem sredili dvije muhe" socijalna je sluzba jednoj samohranoj majci bez stana povjerila staranje o Nikici. Samo tako. zeni koja niti je znala sto radi, niti je za to imala osjecaja. Nepoznati su ljudi usli u njegov zivot. Nije Nikici smetalo ni kada se to nepoznato dijete igralo s njegovim uspomenama. Vise