Bez Sjene - Zoran Novak (books for 20 year olds .TXT) 📗

ga je smetalo kako se odnosio prema njima. Kako je gazio preko njih razbacanih po sobi. Cak nije ni prigovarao kada bi uvecer, nakon vecere bio ostavljen pred televizorom, dok bi ta zena jednostavno odlazila s prijateljicama zabavljajuci se cijele noci. Nije bilo nikoga da ga cuje.

A onda, jednog dana, zureci na posao, na ulaznim vratima zgrade ugledao sam osmrtnicu. Nikolinu. Odmahivao sam glavom, kao da sam na taj nacin pokusavao od sebe otjerati istinu koja je iz tih rijeci vristala meni u lice. U 34. godini zivota umro je od tuge. Njegovo veliko srce se zaustavilo, a njegov je lik tiho presao u prostranstva mojih sjecanja. Znam kako sam bio ogorcen i ljut. Osjecao sam gubitak. Bio sam bijesan i sam na sebe. Cak sam i Bogu prigovarao, pa zar i u smrti nema pravde?! A onda sam osjetio nesto cudno. Sa smijeskom na licu sam shvatio da Nikica nije nikamo otisao, da nije nestao. Ostao je zivjeti u meni kao moj andeo pod maskom. I svaki put kada bih posumnjao u sebe, kada bi se moja vjera nasla na niskim granama, i kada bi zivot smatrao besmislenim Nikica u meni bi palio svjetionik svoje duse osvjetljavajuci Put preda mnom i vodio moje korake da ostanem i budem to sto jesam.

I na kraju, samo jedna malena molba za sve one koji su uspjeli procitati ove redove. Ako postoji netko ko vam je drag i poseban, netko koga duze vremena niste vidjeli pokusajte u svojim prezauzetim zivotima iznaci toliko volje i vremena, pa otici u posjetu. Vjerujte mi, biti cete nagradeni jednim nasmijesenim pogledom prepunim ljubavi. Otkriti cete koliko je malo potrebno da se vasa dusa nahrani srecom.
Teze od icega je otkriti kako ste nepovratno izgubili vrijeme u kojemu mozete uciniti bilo sto.
Samoca

Sam sam i nikoga nema
oko mene.
U dusi mojoj urlaju crni
vjetrovi praznine.
Gdje su sada ruke tvoje,
da otjeraju strasne demone
tmine.
Valovi samoce o tijelo mi se
razbijaju,
srce bi moje da imaju.
Da ti bar sad zacujem glas,
da se za njega kao davljenik
za slamku ja uhvatim,
neka moj je spas.
Da mi je sa usana tvojih
njihovu punocu piti,
istine gorke okus da zaboravim.
Pusti me k sebi blize,
dio svijeta tvoga da budem.
Vani vjetrovi hladni sibaju,
zagrli me.
Neka lice tvoje, vatrom
zapali kameno srce moje.

Samo tebi

Samo tebi zelim reci,
da budan sam cekao
neke nove zore.
U mislima gledao
tvoje oci,
plave ko plavo more.
I sanjao o tome kako
jastuk sam na kome ti
glava pociva.
Taj njezni oblak sna
u kojem lice si sakrila.
Vjetru, njezno sam saputao
ime tvoje.
Samo tebi bih poslao
zvjezdane kocije vlastitog sna.
Bez tebe, kakav bi mi zivot bio?!
Tko to zna?!
Samo tebi ovu pjesmu dajem.
Ja, sanjar, sto sanjao sam
uvijek price sa sretnim krajem.
Kad bih imao, dao bih i vise.
O, suti srce... tise...tise...

Dusa cigana

U nogama mi putovi leze.
Usnuli... dugi...
Neznano kamo sto me vode.
Ljetni vjetar u kosi mi spava;
pokupljen sa konjskih sapi
u trku duz nepreglednih ravnica.
I miris dima...
Sjecanje na vatre u noci,
sve je to negdje u meni.
Dusa je moja ciganska.
Pjesmom me napoji.
Lutanjima, srce nemirno,
nahrani.
Srecom me ogrni,
i put mi pod noge stavi.
Prostranstvo u dusu.
Zvjezdano nebo u oci.
Dusa je moja, dusa ciganska,
sretna samo kada je slobodna.

zaboravljeni cvijet

Na polici negdje...
medu knjigom sansona,
na stranici jednoj zaboravljen je cvijet.
Vec dugo je tamo.
Uspomena na jedno davno vrijeme,
na jedan drugi svijet.
I jos se sjecam ljeta tog.
Pogleda tvog znatizeljnog.
Oko vrata tvoje ruke meke.
Bilo je to ljeto devedeset i neke.
zeljela si svijet na dlanu.
Mnogo si zeljela, i sve to
u jednom danu.
Bila si dijete, ali opet zena.
Bila si tajna jos neotkrivena.
Tad si mi rekla da sa mnom ces poc'.
Bila nam je kratka ta nasa prva noc.
I jutro se rodi, ali tebe ne bi.
Na uzglavlju samo cvijetak bijeli.
Nasa ljubav trajase kratko,
jednu noc i nikad vise.
Samo jedan zaboravljeni cvijet,
kao uspomena sjecanjem jos mirise...

ZAJEDNICKA PRICA - NEOBICNO ISKUsENJE 1

Kada sam procitao ideju, ucinila mi se dovoljno luckastom da bi bila zanimljiva. Sanjalica je mene izazvala, i ja sam prihvatio igru pisuci svoj dio. Bacam "rukavicu" i pero predajem Vedranu Rutniku neka on nastavi.

Samo jos jedno pitanje. Je li netko provjerio kakve to patike nosi glavni lik, jer bojim se, kada ga mi nastavimo setati da mu se ne bi raspale.


Tog maglovitog jutra, mamuran i neobrijan, zurio je na posao. Kisa je sljapkala pod njegovim tenisicama neodredene boje, vjetar se poigravao njegovom razbarusenom kosom... 2. Dok je nocas o Njoj razmisljao, nervozno hodajuci stanom, ispijajuci gutljaj po gutljaj pica, smirujuci ruke koje su podrhtavale od uzbudenja, osjetio je i opet onaj davni, zaboravljeni osjecaj djecacke uzdrhtalosti ... Kako li ga se samo sjetila, nakon toliko godina? Pomisao na Nju izazivala je (jos uvijek) nemir i potrebu. A toliko je zelio zaboravit. Pobjeci od tih tamnih i slanih ociju. Jutros mu je glava bila prepuna sjecanja i pitanja, dok je pustao kisu da mu siba licem. Da spere sve suvisne dileme. Bezuspjesno. Bila je opet tu. U njegovom gradu. Uspomene su se slijevale zajedno sa kisom kroz maglu. U usima su mu je odzvanjala pjesma «Wind of change», jutros ju je kisa kotrljala niz ulicu zajedno sa njezinim imenom ... Romina. Ime sto je podsjecalo na kisu. Zasto se vratila?3. Nesvjesno, prelazeci dlanom po neobrijanom, cekinjavom obrazu bilo mu je jasno da postoji vise pitanja no odgovora, i ako otvori tu Pandorinu kutiju naci ce se samo u zacaranom krugu iz kojega nema izlaza. A vec se osjecao uhvacen u zamku. Probudene uspomene divljale su u njemu kao olujna bujica, pred oci mu donoseci slike svakog njihovog zajednickog trenutka, i budeci davno zaspalu zudnju. Pitao se kako ce sve to izgledati?! Kako da je gleda u oci?! Da hvata zvuk njenog glasa dok istovremeno u njemu kao eho odzvanja misao: koliko ce ovaj puta sve trajati, koliko ce joj trebati vremena dok jos jednom ne nestane bez pozdrava?! Mozda njegovi osjecaji prema njoj i nisu sasvim nestali, ali znao je da nema zeludac za to. Kako biti iskren prema nekome kada je povjerenje unisteno.- Prestani !! – bezglasno je govorio sam sebi. Osjecao je kako sinoc ispijeni alkohol uzima svoj danak. U glavi mu je sve bubnjalo i udaralo kao da netko nabija po kovackom nakovnju. Kada bi barem mogao ukrasti malo vremena za sebe. Dobro bi mu dosla jutarnja salica crne kave da malo razbistri misli. A i cijelo bi kraljevstvo dao za jednu cigaretu.

Nocna setnja

Pravilo prvo: Trebas imati Utociste.
Neko mjesto u svom zivotu, u samoj nutrini svoga bica gdje u dugim bezglasnim, nocnim razgovorima za stolom sjedimo: ja i ja. Gledajuci jedan drugoga u oci bez maski, lazi i pretvaranja. Ako znas dobro da gledas, da osluskujes, takvo mjesto ces lako naci. U suprotnom do njega je tesko doci, jer ono je cak negdje u tamnim dubinama onoga sto zovemo imenom svojim. Daleko cak i od varave topline srca. Daleko iza svih onih uredno skupljenih, pospremljenih i slozenih uspomena.


Jos u ono vrijeme dok mi je dusa bila mlada i mekana, kada je svaka teska izgovorena rijec padala na nju ostavljajuci duboke oziljke, nekako se samo po sebi stvorila posebna veza izmedu mene i nocne tmine. Nikada nisam