Bez Sjene - Zoran Novak (books for 20 year olds .TXT) 📗

plakao ma koliko god mi tesko bilo. Vec u to vrijeme bio sam dosta tvrdoglav. Valjda je tome kriv i moj horoskopski znak. Gutao bih svoju bol talozeci je na dnu duse. A onda bi sunce zaslo. Tama se tiho zavlacila u svaki kutak. Iza sebe bi ostavljala tek trag treperavih zvjezdica kao biseri razbacani po nebeskom svodu. Imao sam osjecaj kao da me njezno i zastitnicki grli. I tek tada bih otvarao svoje srce i podijelio svoju bol sa tisinom noci. Bila je ona uz mene i kada su se drhtavi jecaji otkidali sa usana, a suze nezaustavljivo bjezale iz ociju. Tama je bila moj melem za dusu. Moj topli plast. Godine su prolazile dusa je rasla i jacala... postajala je tvrda, nekako je vise bas toliko nisu dirale sve te izgovorene rijeci. I tu negdje, u tom vremenu, pojavile su se i nocne setnje. Kada bi se svi zavlacili u tople krevete, i tiho posljednjim djelicima svijesti zapadali u zasluzeni san, ja bi se oblacio i iskradao iz stana. Cijeli je, usnuli grad, odjednom bio samo moj. Tama, sa rukom zastitnicki prebacenom preko mojih ramena, i ja glasnim bi koracima koracali niz ulicu. Da li ste ikada slusali grad kako spava?! Mislite da se nema sto cuti?! U svojim sam nocnim lutanjima otkrio malu nocnu muziku. Vrelo zivota koje je i tada, u pospanoj noci, pulsiralo svojim ritmom. Tihi lepet krila zaspalih ptica u njihovim gnijezdima, i po koji kratki otkinuti zvizduk. Vjetric koji se lijeno provlaci kroz krosnje drveca. Na tisuce sitnih stvorova koji su trckarali izmedu vlati trave u potrazi za vecerom. Ili bjezeci da ne bi postali vecera. Tada sam sreo i svoje prvo stablo. Prijateljski mi je medu svojim korijenjem napravilo mjesta da sjednem. Da rasteretim bolne noge. Naslonio bih se na njegovu hrapavu koru istodobno osjecajuci kako me bocka u leda dok bi cijelom dusom udisao snagu koja je zracila iz njega. A drvo bi se zastitnicki nadvijalo nad mene. Njegova bi mi krosnja pricala price, uceci me. Ili bi jednostavno u svom tihom zamoru pronalazila mir i opustenost toliko potreban mojoj nutrini. Cini mi se da sam cak te prve veceri i na kratko zaspao sjedeci tako u krilu drveta. Dusa je rasla, a s njom, naravno, i ja. I jedno cudno prijateljstvo covjeka i drveta. Kroz ove smo godine podijelili puno toga. Tihe razgovore, po koji njezno odsviran akord na staroj gitari. A najvise od svega djelili smo: tisinu.
I sinoc, dok su se kazaljke jurile po satu, a grad je tonuo u tisinu sna, pracen samo po kojom sijalicom ulicne rasvjete, tiho sam se iskrao iz stana i otisao do svoga stabla. Bila je to po malo tuzna noc. Jednoga od nas vise nece biti. I opet su se ljudi u ime napretka i razvoja umijesali u ono sto je priroda stvorila. Radi nastavka izgradnje tramvajske pruge moje je stablo osudeno na smrt. I ne samo ono, nego i cijeli drvored. Znam da je to moja uobrazilja, ali imao sam utisak dok sam se vracao kuci i brojio vlastite korake po zvuku vjetra u krosnjama cinilo mi se kao da me drvece pozdravlja i oprasta se sa mnom. Jos jednom cu morati potraziti novo stablo. Kod drveca je dobro to sto ono pamti. I kada budem nasao drugo stablo biti ce ono u isti mah i novo i ovo moje staro. U njegovim ce zilama kolati sve uspomene i sjecanje.....
ADIEU MARIE

Adieu Marie,
na rastanku dvije su rijeci.
Adieu Marie,
suze me guse ne mogu nista
vise reci.
Za ruke se drzimo, jos tren ili dva.
I kad vlak krene, ti biti ces ti,
i ja cu biti ja.
Cvijece u kome sad skrivas
svoje uplakano lice,
brzo ce da uvene.
Tek uspomena u srcu sjecati ce na mene.
Adieu Marie,
nemoj plakati, obrisi suze,
jer ja sam samo onaj sto jedno ljeto
ljubav ti uze.
Adieu Marie,
bila si divna, kao sunce topla,
kao rosa cista.
Adieu Marie,
ne mijenjaj se, ostani ista.
Mozda sad, bas nad Bretanjom
padaju jesenje kise,
i netko te drugi ljubi;
mozda me se i ne sjecas vise.
Adieu Marie...

Bez dobrog naslova

Ja sam svirac na gitari.
Ja sam glumac zalosnoga
lika.
Ja sam, u tvom novcaniku,
vec odavno zaboravljena
slika.
Pod tvojim prozorom,
u kisnu vecer, ja sam
samo sjena od covjeka.
Sanjar, sto u ponoc tramvaj
zvan ceznja, na posljednjoj
stanici bezuspjesno ceka.
Ljubav nasa, neka davna
vremena.
Kazu, da sad, drugom si
zena.
Tvoje ime, u mom srcu,
jos je uspomena.
Ja sam glumac zalosnoga
lika,
na posljednjoj stranici novina
tek crno-bijela slika.

Znas li

Znas li, kako je to,
kada te netko probudi?
Kada ti zivot da, i ponovo
vrati komadice starog sna.
Znas li, kako je to,
kada necija dusa ko odraz
je tvoje?
Kada se nadu istih dvoje.
Znas li, kako je to,
u necije sretne zaroniti oci?
I zaboraviti odmah sve one duge,
besane noci.
Znas li, kako je to,
postojati radi tebe?
Kada pokazati mogu pravoga sebe?
I dadoh ti tek srce na dlanu.
Priliku da budna sanjas i po danu.
Samo sam ti vratio snove.
Sada vise ne znam da li svoje, ili tvoje?
Jedinu nagradu, za sve, sto zelim ja,
neka srecom tvoja dusa sja.
Ja sam romantik, ja sam sanjalica.
A ti si duse moje, druga polovica…

Zasvirajte tamburasi

Zasvirajte tamburasi,
onu staru pjesmu njenu.
Neka me rijeci pjesme
jos jednom sjete na voljenu
zenu.

Neka mi zvuci tamburice
pred oci vrate njeno lice.
Sjecanja neka zagriju staro
srce pijanice.

Voljela me, iako to nije smjela,
dao sam joj patnju, suze, a tek
komadic ljubavi je ona htjela.

Zasvirajte tamburasi,
melodijom mi zalijecite rane;
ucinite sve da mi dusa zaboravi
na prosle dane.

Ubilo ju moje pice,
i o meni seoske price.

Zasvirajte tamburasi,
kao sto do sad ni jednom niste.
Zasvirajte ja vas molim,
da joj bar mrtvoj priznam
koliko je volim.

Na klupi

Na klupi u parku
ime je tvoje,
na klupi u parku
i ime je moje.
Kao zagrljeni, nasa imena
urezana u srcu stoje.

Te sam te veceri prvi put
pitao:
Volis li me najdraze moje?
Privila si se uz mene kao
ranjena ptica,
u tisini noci odgovor sam
ti citao sa lica.
Grlio sam te, te ljetne noci,
tonuo u tvoje bice.
Poljupci nasi bili su kao
najjace pice.

Molio sam i sve svece znane
neka ucine da jednom i
vrijeme stane,
neka bar nakon noci ove
zora ne svane.
Samo je mjesec zlatni,
kao cuvar nad nama sjao.
Samo on vidio je kad na
dlanu srce sam ti dao.

Na klupi u parku
imena su dva,
jedno si ti, a drugo ja.

Posljednji ples

Dok orkestar svira
ritam i soul,
na licu mi suze, u srcu bol.

Muzika tiha suze mi prati.
sto proslo je, ne moze da se vrati.

Bilo je to nase zadnje vece,
i ko sto pjesnik jednom rece:
"... laku noc radosti,
… dobar dan tugo ..."
zivot je takav, na rastanku
ne ostaje nista drugo.

U ocima ti jos sjaj ljetnih noci spava.
I usne su ti ukradenih poljubaca pune.
Isprepletene u zagrljaju, ruke nase
rastanku se bune.

Orkestar svira pjesmu za kraj:
KISS AND SAY GOODBYE !