Bez Sjene - Zoran Novak (books for 20 year olds .TXT) 📗

malo sam obeshrabren rukama uhvatio sipke gelendera oslanjajuci celo o njih. Javile su mi se onom svojom dobro poznatom mirnom hladnocom, kao da mi se podsmjehuju. Pogled mi je pratio zavojiti put stubista sve tamo do one tocke svjetla gdje je bio i ulaz u zgradu.
Kasnije sam imao puno prilike da pokusam objasniti zasto sam bas to uradio. Na zalost oko mene su bili sve odrasli, pa ili nisu culi moje rijeci, ili ih nisu mogli razumjeti. U jednom sam trenu drzao sipke gelendera, i upravo poput zatvorenika gledao kroz njih, a u drugom sam vec bio kotacima kolica uz sam rub gornje stepenice. I kako se bilo sto desava?! Jednostavno i lako. Bez puno razmisljanja. Vratio sam kolica koji metar unazad, a onda sam krenuo. Kada su kotaci polako zapoceli kliziti preko ruba stepenice grcevito sam stiskao sipke na oba i otpustao ih polako milimetar po milimetar. Na prvo tup koje se culo kada sam se spustio niz prvu stepenicu svu sam tezinu bacio u leda. Tako se prednji dio kolica izdigao i ja sam gledao u svoje noge. Na redu je bila druga stepenica. I tako je to islo kojih sat vremena. Polako niz sedam stepenica, mali predah na odmoristu, pa opet sve iznova. Negdje na pola puta znoj mi je vec dobro bio natopio kosu i sada je ni malo zgodno u potocicima curio niz moja leda. Nisam brojao stepenice koje sam presao. U mislima sam gledao koliko ih je jos ispred mene. Ako mi je u jednom trenu znoj koji je curio niz leda djelovao kao neugodnost, e, onda su bolovi u rukama bili prava nocna mora. Ni slutio nisam da nesto tako moze da boli. Ruke su se tresle od napora, a moje djecje zile napele su se do pucanja. Bas svaki misic kao da je vristao na mene spominjuci moju glupost. A ja sam sve uporno nastavio, kao neku mantru ponavljati koliko je jos stepenica ostalo. Na moju srecu kapija je bila sirom otvorena i sunce koje je ulazilo izvana bodrilo me je i mamilo. Kada je i posljednja stepenica bila savladana trebalo mi je nekoliko trenutaka da povratim dah i da smirim drhtanje u rukama. Ulaznu sam stepenicu doslovno preletio. Vise nije bilo snage u meni odguravati se polako. Samo jedan posljednji zalet, i izletio sam poput metka. Bogme su mi zubi muski za zveketali kada sam aterirao na trotoar pred zgradom. Djece, koju sam ja cuo, nije bilo nigdje. Iako je bio ljetni dan, ali tek koju minutu prije sedam sati ujutro bilo je rano za bilo koga umjesto mene. Nisam se bas puno brinuo oko toga, jer sam znao da me netko ipak iscekuje. Stari macak lutalica s kojim sam bez i malo ustrucavanja podijelio svoj dorucak. Iz zahvalnosti dozvolio mi je da ga malo po mazim. Kada mu je bilo dosta svega nestao je po nekom svom hitnom macjem poslu.
Oca sam docekao na povratku s posla sjedeci pred zgradom uzivajuci u blagom milovanju sunca. Odgovorio mi je osmjehom koji mu se jako brzo zaledio na usnama kada sam mu odgovorio na koji sam se nacin zatekao tu. Priznati cu vam, bilo je to po prvi puta da sam vidio svog oca da je pozelenio u licu. Mislim da sam u to doba imao oko nepunih sest godina.

DOKTOR JEKYLL I MISTER HYDE

Svakodnevno se gledamo u ogledalu. I svi smo, gotovo bez razlike, cvrsto spremni ustvrditi kako dobro poznajemo svoje lice.
A koje je to nase pravo lice, uistinu?!
Znamo li koliko to osobnosti zivi u nasem tijelu?!
S kim to sve ruku pod ruku koracamo kroz zivot?!
DOKTOR JEKYLL I MISTER HYDE


Ne pamtim vise, da li sam roden, ovako s ocima starca, ili je to kistom ironije Sudbina u hladnim vodama vremena neprimjetno dodala tu boju mojim ocima. Bilo, kako bilo to je boja sjecanja. Sjecanja koja ocima daju dubinu i toplinu indijskih jogija. Sjecanja koja u sebi kriju krik bola. Onako, nekim kiselim, cinicnim osmjehom nasmijem se kada cujem ono: budala uci na svojim greskama, a pametan na tudim. E, pa onda, ako je to istina, ja sam uistinu komad budale, jer sam sve iskusio na svojoj kozi. A, pitati cu vas kolika je snaga i trajnost, koliko to razumijemo ako ucimo na tudim greskama?!? Da vatra moze opeci nikada neces smetnuti s uma tek onda ako te njezini plameni jezici ugrizu za kozu. Ponekad ta vatra skrivena lezi u tebi, mirujuci, ali uvijek prijeteci da te opece. Da te sagori do posljednjeg atoma. Da otkrije i tvoje drugo lice.
Bio sam jos uvijek dijete kada sam po prvi put otkrio demonsku snagu vatre u sebi. Onako mrsav, cak po malo i neuhranjen sa cupom plave, svilenkaste kose na glavi cinio sam se sasvim obicnim djetetom koje boluje od djecje paralize. Vrijeme o kojemu vam pricam kao da je od sadasnjosti udaljeno vjekovima, ali, vjerujte mi, jos uvijek u ustima mogu osjetiti onaj snazan okus prozivljenoga.
Nakon osam godina, za divno cudo, izisao sam iz invalidskih kolica. sok koji se budi u tebi, jer osjecas da vise nisi isti, da su ti uzeli dio tebe, da su te ogoljeli pred ocima drugih mijesao se s nekom cudnom euforicnom srecom, jer konacno moci ces hodati na svojim nogama. Dobro, nisam bas bio toliko naivan, po dolasku u centar za rehabilitaciju znao sam vrlo dobro da je preda mnom i mojim bezivotnim nogama, do tog prvog koraka jos puno vremena ispunjenog iscrpljujucim vjezbama i znojem. Ali nada je ono sto vidis ispred sebe bez obzira koliko teskim putem krenuo. Boravak u bolnici je za mene uvijek bio kao kada covjek obuce stari kaput koji savrseno poznaje svaku liniju tvoga bica. Bio sam tek isti medu jednakima. Zato i je sve ono sto se odigralo ostavilo toliki oziljak u meni.
Medu svom tom ostalom djecom bio je i taj mali djecarac. Cudno je kako su vjetrovi vremena njegov lik i ime prekrili pijeskom zaborava, a ja znam da on jos uvijek spava negdje u meni. Naprosto si ga morao zapaziti iz dva razloga. Po cijele bi dane, neumorno jurio amo-tamo na tim malim drvenim stakama, i nikada da se umori. Druga stvar po kojoj si ga mogao zapamtiti bio je njegov otrovni jezik. A iz nekog nepoznatog razloga ja sam mu bio najdraza meta.
Nisam se stigao niti upoznati s ostalom djecom, a njegova je tiranija zapocela. U svim mogucim i nemogucim trenucima, prolazeci pored mene, ili negdje iz daljine dobacivao bi mi: copo…copavi… sepo sepavi… i uvijek bi svoje rijeci pratio zlocestim smijehom. Isprva se nisam osvrtao na to, jer nije mi bilo jasno kakve ga to lutke hvataju. Dobro, ja jesam bio sepavac, jer kada pokusavate pokrenuti mrtve noge, onda to prije lici na sve ostalo, nego na koracanje. Ali, nikako mi nije bilo jasno cemu sve to njegovo dobacivanje. Pa, na kraju krajeva, obojica smo se nalazili u slicnim situacijama. Vrijeme je protjecalo. Dani su prerastali u tjedne. Tjedni polako u mjesece. Vjezbe su bivale sve duze, sve teze i bolnije. Bilo je dana kada bi se osjecao kao da me valovi ocajanja i malodusnosti bacaju poput broda na olujnom moru. Tako, odjednom, i ta zadirkivanja poceo sam osjecati poput uzarenog zeljeza koje mi se zakiva u srce. Molio sam ga da prestane. Na sve moje molbe bi kroz smijeh odgovarao da mu ne mogu nista, jer je on brzi od mene. E, pa tu je bio u pravu. Ubrzo ce otkriti da svaka istina ima dva lica. On jeste bio brzi i pokretniji, ali sam ja pamtio poput slona.
I onda je dosao i taj dan. Tek sto je zavrsila popodnevna uzina, za vrijeme koje smo svi posjedali za dugacak stol i u tisini zvakali ono par sardina koje su nam servirali na tanjur i kriske crnog kruha. Tako siti razmiljeli smo se po sobi u grupicama, kad li se moj mucitelj iznenada pojavi ispred mene. Valjda su ga uzina, i pun stomak ucinili neopreznim. Zgrabio sam ga za ruke. Uopce u meni, u tom trenutku, nije bilo nikakve navale adrenalina, nikakve euforije ili likovanja. Srce mi nije tuklo u uzbudenju. Samo neka hladna vatra i rijesenost da se naplatim za sve muke. Uplaseno se pokusavao izvuci iz moga stiska. Privlacio sam ga k sebi istodobno ga udarajuci glavom o prsa. Nekako sam djelicem svijesti prije registrirao uplaseni plac ostale djece, nego sto mi se njegov vrisak uvukao u uho. Kao opecen pustio sam ga iz ruku. Bilo je sve poput budenja iz transa. Gledao sam ga kako pada na pod pred mojim nogama. Ruke su mu pored tijela bile u nekom cudnom polozaju. Njegovi jecaji udarali su me po tijelu dok sam se pitao sto se to desava. Iducih nekoliko minuta cinilo mi se kao da mi je duh i tijelo zarobljeno u nekom vakuumu. Poput gledatelja u kazalistu, odvojen od svega promatrao sam sto se odigrava na pozornici. Sve jaci plac i vriska prvo su dozvali dezurnu sestru. Uletjela je u sobu gotovo trceci. Kao da je tek jednim brzim pogledom shvatila sto se desava. Vrlo pazljivo i brizno je podigla djecaka s poda i polegla ga na njegov krevet. A onda se pojavio i lijecnik u vihoru svoje bijele lijecnicke kute. Kao po neizgovorenoj komandi svi su utihnuli. Tek bi pokoje smrcanje narusavalo tesku tisinu. Osjecaj tezine necije ruke na ramenu i svijest da mi netko doziva ime kao iz velike daljine, polako su me pocele vracati u stvarnost. Pridrzavajuci me za rame, i istovremeno me njezno, ali i odlucno gurajuci prema svojoj ordinaciji lijecnik me je izveo iz sobe. Dajuci mi nekoliko trenutaka da se priberem, upitao me je sto se desilo?! Rijeci su mi se polako otkidale s usana sve jednako pracene bolnim krikom djecaka koji mi je ostao duboko zarobljen u dusi. Tada mi se cinilo kako bi mi bilo lakse da je u tom trenutku vikao na mene. Vika bi barem probudila osjecaj krivice, a vremenom bi ta krivica izblijedjela odnoseci sa sobom i osjecaj na sve sto se dogodilo. Umjesto toga topli, i umirujuci glas kojime mi je sve ispripovjedio ostavljajuci meni sa shvatim istinu, ucinili su da to nikada ne zaboravim. Tada sam po prvi puta u zivotu cuo za nesto sto se zove «staklene kosti». Prije nego sto sam imao hrabrosti vratiti se u djecju sobu sakrio sam se u kupaonici. Promatrao sam svoj odraz u ogledalu. Mozda se cini ludim, ali znao sam da se iza tog odraza krije jos netko. Vratio sam se u sobu s osjecajem kako mi tezak teret pritisce ramena. Sjecam se kako sam se tu noc budio iz sna obliven hladnim znojem. Pokusavao sam ponovo zaspati, ali nije islo. U tami sobe spuznuo sam tiho s kreveta. Bosim nogama sam tapkao do njegova kreveta. Stajao bih tako uz krevet i gotovo ne disuci sa strahom sam ga promatrao. Bojao sam se da nece umrijeti. Odahnuo bih kada bi ugledao dizanje njegova grudnog kosa. Promatrajuci ga onako zaspaloga i svega zavijenog u zavoje kao u nijemoj molitvi promrmljao